Kada se spomene riječ inkvizicija, svi ćemo prvo pomisliti na španjolsku inkviziciju. Ustvari, svi mislimo da i ne postoji druga osim španjolske inkvizicije. Međutim, španjolska inkvizicija je počela odredbom tadašnjeg Pape Siksta IV. 1. studenog 1478. godine, gotovo 250 godina nakon što su počele prve inkvizicije!
Španjolska inkvizicija bila je zadužena za obranu španjolskog katolicizma, ali se ona s vremenom pretvorila u oruđe državne vlasti i uhodani sustav društvene kontrole. Njezinim ovlastima podlijegale su sve djevojčice starije od 12 i svi dječaci stariji od 14 godina.
Inkvizitori bi stigli u grad i pozvali na posebnu misu na koju su svi bili obvezni doći. Ondje bi održali propovijed prije nego što bi okrivljene za herezu prozvali da istupe i priznaju. Osumnjičeni prijestupnici dobili bi rok od 30 – 40 dana da se predaju. Oni koji bi poslušali bili su “nagrađeni”manje strogom kaznom u odnosu na one koji su se pokazali buntovnima. Optužene bi uhitili, a njihovu i imovinu njihove obitelji bi konfiscirali. Zatim bi slijedilo ispitivanje , a inkvizitori su imali naputak da mučenje provedu prema svojoj “savjesti i volji”.
Donosimo nekoliko najbrutalnijih načina izvlačenja priznanja:
Vilica za heretike
Vrlo oštri krajevi vilice smješteni su tik uz prsa i grlo i, dok je čovjek miran, praktički mu ne čine nikakvu štetu. Pravu štetu čovjeku činila je tek nakon 15-ak i više sati u sobi za mučenje. Kad bi nesretnik s vilicom oko vrata postao umoran ili, još gore, klonuo u san, vrhovi bi mu se zabili u prsa i grlo, ali vilica bi fatalne ozljede mogla zadati tek nakon što se čovjek potpuno preda i odustane od borbe za život.
Uništavač glave
Uništavač glave radi točno ono što bi čovjek očekivao od sprave takvog imena. Lubanja je smještena ispod gornje kupole, dok je čeljust upadala u žlijeb na dnu sprave. Mučitelj bi okretanjem vitla na vrhu sprave lagano pritiskao glavu. Prvo bi nastradali zubi koji bi pucali pod pritiskom, a zatim bi i oči doslovno ispadale iz duplji. Naprednije verzije Uništavača glave imale su i posebne dijelove namijenjene hvatanju očiju koje ispadnu iz glave.
Judina stolica
Judina stolica apsolutno je brutalan izum što ga, naravno, čini i jednim od najpopularnijih u Srednjem vijeku. Heretik bi najčešće bio vezan konopcima i podignut na visinu te polagano spuštan prema šiljku piramide usmjerenom ka anusu ili vagini. Mučitelj je uz pomoć konopca varirao brzinu kojom se heretik spušta prema stolcu. Prema željama inkvizitora pritisak je varirao od laganog bockanja do potpunog nabijanja na kolac koji se nikad nije čistio tako da bi optuženici koji prežive mučenje sasvim sigurno umrli od infekcije.
Pila
Žrtva je prilikom procesa ispitivanja visjela naopako tako da bi se sva krv iz tijela slijevala u glavu. Ne slučajno, već zbog toga da na taj način ostane što duže pri svijesti. Većina vještica i heretika priznali bi svoja zlodjela čim bi čuli riječ “pila”. Mučitelj bi nakon prvih rezova najčešće prekinuo proces i dozvolio vranama i drugim pticama da žrtvu živu pojedu, a za one kojima se zlodjelo nije moglo baš stopostotno dokazati čak se dozvoljavala i brza smrt pilanjem bez zaustavljanja.
Vješanje, sakaćenje i raščetvoravanje
Ovo je nešto što je bila standardna kazna za najteže zločine (izdaja, blasfemija, čudan pogled prema kralju) u srednjovjekovnoj Engleskoj. Ova metoda mučenja nema službeno ime pa se umjesto toga koristi detaljan opis trodjelnog procesa kroz koji je žrtva prolazila. Za početak, optuženik bi bio obješen za drvo dok mučitelj ne procijeni da je blizu smrti. Kad bi proces gušenja bio pri kraju, skidali su mu omču oko vrata da slučajno okupljeno mnoštvo ne ostane uskraćeno za sljedeću fazu procesa – sakaćenje. Žrtvu bi za kraj postavili na drvenu ploču i vezali je za četiri konja koja su na mučiteljev znak krenula trčati u četiri različita smjera. Nesretnik osuđen za izdaju tako bi doslovno bio raščetvoren, a za svaki slučaj odsječena bi mu bila i glava.
Inkvizicija na našim prostorima
Pojava inkvizicije na hrvatskom prostoru podudara se s dolaskom dominikanaca i franjevaca. Ne zna se kada je papa Grgur IX. ovlastio dominikance u Hrvatskoj inkizitorskim pravima, ali ih prije 1259. godine kao inkvizitore u Bosni i Dalmaciji spominje Petar iz Budroga. Petar je zapisao da su se dominikanci propovjedanjem i raspravama uporno borili protiv krivovjerja te su mnoge obratili katoličkoj vjeri. Oni koji se nisu htjeli obratiti su po službenicima kralja Kolomana bili “predani ognju”. Kao prvi vrhovni inkvizitor za Dalmaciju spominje se dominikanac bl. Pavao, dok je prvo sjedište inkvizicije za Dalmaciju bilo u Zadru. Inkvizitori su osim u Zadru djelovali i u Zagrebu, Kopru i Dubrovniku, a može ih se od 16. do 18. stoljeća pratiti uglavnom u borbi protiv protestanatskih knjiga. Posljednji imenovani inkvizitor u Zadru je 1790. godine bio Korčulan Antun Cebalo.