DVOJNI UDAR (strana 1)
Ivica ĐIKIĆ
13. rujna, 2007.

Sistemski su bila postavljena dva modela zapovjednog paralelizma. Jedan je bio priručni i improvizirao se od (zločinačke) akcije do akcije. Drugi je bio formalni i institucionalizirani: SIS, Vojna policija i specijalne jedinice stavljeni su pod izravnu kontrolu ministra obrane. Da ovi modeli nisu bili nimalo naivni kazuju činjenice po kojima za zločine i prateći kriminal dosad nije odgovarao nitko osobito bitan iz sigurnosno-vojnopolicijskog aparata, a rijetki Šuškovi generalski miljenici nastradali su, ili će možda sudski nastradati, samo zahvaljujući upornosti onih žrtvovanih časnika koji su iskopali dokaze o zapovjednoj realnosti u pojedinim zločinima

< 1 2 3 > | cijeli članak | verzija za tisak

"Časnike koji su došli iz JNA se zaobilazilo, tretiralo nas se kao 'crvene', 'komunjare' i 'jugonostalgičare'", ispričao je umirovljeni brigadni general Izidor Češnaj, nekadašnji komandant gospićkog Zbornog područja, na zagrebačkom suđenju generalima Mirku Norcu i Rahimu Ademiju koji su optuženi za ratne zločine u operaciji Medački džep iz rujna 1993. godine. Brigadni general Rudolf Brlečić, koji je jedno vrijeme bio načelnik Pješaštva u Glavnom stožeru Hrvatske vojske, svjedočio je u istom procesu i rekao je ovako: "Norac nije poštovao nijednog časnika iz bivše JNA, a bio je moćniji od bilo kojeg zapovjednika zbornog područja. (...) Postojala je druga, tajna linija zapovijedanja, za koju su svi znali. Ona nas je odvela u vražju mater, ali o njoj svi šute". Istim povodom, i u istom tonu, svjedočio je i umirovljeni stožerni general Petar Stipetić, nekadašnji načelnik Glavnog stožera: "Postojala je dvostruka linija, a postoji djelomično i danas".

Ovu svoju tvrdnju Stipetić je konkretizirao primjerima s dviju razina: niže, koja se tiče (i) Medačkog džepa, i više, što govori o generalnim sistemskim ovlastima koje su imali Ministarstvo obrane i Glavni stožer. Ofenzivu na Čitluk, Divoselo i Počitelj, naime, u potpunosti je osmislio tadašnji načelnik hrvatskog generalštaba Janko Bobetko koji je svoje naredbe tokom operacije izravno, ili preko posrednika Davora Domazeta Loše, slao zapovjedniku Devete gardijske brigade i komandantu Sektora 1 (udarne borbene formacije u medačkoj akciji) Mirku Norcu, te zapovjedniku policijskih specijalaca Mladenu Markaču. "Prema ovom ratnom dnevniku (ratni dnevnik gospićkog Zbornog područja, op. a.), koji je temeljni dokument funkcioniranja linije zapovijedanja, ispada da je Domazet zapovjednik, a Ademijeve su ovlasti u tom slučaju svedene na nulu, njemu su oduzete sve ovlasti", posvjedočio je Stipetić koji je dodao da je admiral Domazet nekoliko godina kasnije poduzeo operaciju skrivanja jednog dijela dokumentacije koja je govorila o rečenoj operaciji u blizini Gospića.
 
Ne treba biti posebno domišljat da bi se zaključilo kako je Domazet sklonio papire koji kazuju o njegovoj i Bobetkovoj presudnoj ulozi u ofenzivi što je rezultirala teškim ratnim zločinima nad srpskim civilima i masovnim uništavanjem njihove imovine. Iz razloga vlastite samozaštite, ali i zaštite Bobetka i Domazeta, Mirko je Norac, također, sakrio ratni dnevnik Devete gardijske brigade. Krađa dokumenata koji govore o stvarnom zapovjednom lancu u Medačkom džepu svoj je trojici omogućila da, kad je postalo izgledno da će za zločine netko odgovarati, krivnju počnu svaljivati na Rahima Ademija, zapovjednika Zbornog područja Gospić, dakle, na formalno najvažnijeg časnika u zoni izvođenja operacije. Domazet je to nastavio svjedočeći u postupku dan poslije Stipetića.
 
Zločin kao cilj
 
Tako dolazimo do smisla uspostave neformalnih i priručnih zapovjednih linija za pojedine zločinačke akcije (pored Medačkog džepa, Ahmići, Osijek, Vukovar, Stupni Do, Doljani...), što ne treba brkati s formalnim i institucionaliziranim komandnim paralelizmom o kojemu je, također, svjedočio Petar Stipetić, a koji ćemo tematizirati nešto kasnije. Smisao se sastojao u tome da se efikasno i bez suvišnih potpitanja – a to, zapravo, znači sa zapovjednim kadrom što je naoštren, provjeren i nije sklon da isuviše razmišlja vlastitom glavom – ostvari cilj koji počesto nije sadržavao ništa doli golog i banalnog zločina nad pripadnicima omražene nacije. U Hrvatskoj Srba, u Bosni i Hercegovini Bošnjaka. Smisao je, također, bio u tome da se, kad stvari pođu po zlu, odgovornost za zločine može distribuirati na ljude koji su bili formalno nadležni, a koji nisu imali dovoljno hrabrosti i dostojanstva da odmah progovore o svojoj zaobiđenosti ili da se smjesta povuku iz vojske. Radije su trpjeli poniženja.
 
Ademi je, primjerice, smijenjen pošto su uslijedili jaki međunarodni pritisci da netko bude sankcioniran zbog zločina u Medačkom džepu, te i dalje vodi neizvjesnu bitku da dokaže neznatnost svoje uloge u toj akciji i da raskrinka podmetačke aktivnosti moćnih pojedinaca iz vojnih i civilnih struktura, kao i pojedinih državnih tijela. Stipetić, koji se jedva spasio od haaške optužnice, sredinom rujna 1993., recimo, doslovno je natjeran da potpiše sporazum o povlačenju hrvatskih trupa iz Čitluka, Divosela i Počitelja, a dok je stavljao potpis, general Bobetko – koji je Stipetića natjerao da bude potpisnik povlačenja – iza leđa mu je zlobno dobacivao da on, Bobetko, takvo nešto nikad ne bi potpisao.

DVOJNI UDAR
< 1 2 3 > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.